Bilo je to jedne srijede. Ili možda cetvrtka?
Uglavnom, bila je to ljubav na prvi pogled. Kada sam je ugledao prva misao bila mi je: „Ah, tako velika a tako skladna“? Kasnije mi je priznala da sam se i ja njoj, onako vitak i okretan, svidio.
Prvo sam malo obilazio oko nje, zagledao tu i tamo. Ona je sve to stameno podnosila oboruzana jobovskom strpljivoscu.
„Osjecala sam se pomalo...kurvanjski“ – rekla mi je kasnije – „ali znala sam da tako naprosto mora biti“.
Kada sam usao u nju ter je kljucem okrenuo, nemalo sam se iznenadio. Na ekranu, tamo gdje pokazuje predjenu kilometrazu, kocoperila se brojka 4.
„Sto? Zar nije nevina? Dobio sam neku....pa dobro, ne baš kurvaCu ali ipak....iskusnjaCu?
Tradicionalan kakav jesam, tesko sam se pomirio s ovom cinjenicom. Rogoborio sam dosta vremena kasnije nakon što mi je objasnjeno da je to normalno, da drugacije ne može biti. Ipak, kada sam krenuo prema svojim juznim provincijama, moj jal i frustriranost zamijenili su osjecaji čiste, nepatvorene ugode.
Kako dobro lezi na cesti, kako je dobra preglednost dok gledam sa povisenog sjedista. Istina, cuo sam i neke prigovore. I zaista, na malo većim brzinama malo jače vristi ali ...Bože moj, svo zlo s tim. Nije mekana – to moram primjetiti. Baš je ...onako...cvrsta ali i okretna.
Uglavnom...nakon 20-ak dana, moja Dacia Sandero Stepway i ja lijepo smo se skompali. Odgovaramo jedno drugom. Dozivljavamo zajednicke orgazme.
Ipak, osjecam da bi u buducnosti mogli imati ... stanovitih problema. Naime, moja Dacia troši puno goriva pa se pitam: „Jesam li ja pravi covjek za nju?“
