Ja također nisam stigao ništa da slikam jer sam bio zaokupljen stotinama poslova da bi sve prošlo što bolje. Mislim da sam tijekom dana barem 5 puta išao kući što je 4 km udaljena od mjesta susreta po kojekave, alate, pribore, posuđe i slične potrepštine. Na kraju sam najmanje vremena imao za pojedinačna druženja sa svima što sam želio jer i kao domaćin trebao svakome posvetiti barem pet minuta.
Sva sreća da imam vrijedne članove podružnice Dubrovnik koji svi nesebično priskaču jer ovakvo nešto je nemoguće organizirati i provesti sam. Čak i gosti a posebno supruge od Emira i Dragana su saminicijativno priskočile oko posluživanja hrane, pranja posuđa i sl. da mi je bio pomalo neugodno. S druge strane to je pozitivan znak koji govori da su svi ti ljudi tu osjećaju ugodno kao kod svoje kuće i da je atmosfera među nama skoro obiteljska.
Žao mi je što nismo nas trojica napravili barem jednu zajedničku fotografiju za neki sljedeći kalendar i za uspomenu na prvi zajednički susret. Anđelko je s bratom još uvijek u Dubrovniku i još ćemo se družiti a o našem gostu iz Crne Gore mogu reći da su svi odreda ostali ugodno iznenađeni kako se brzo uklopio u društbo s obzirom da je prvi put na ovakovm okupljanju i osim mene nikoga drugog nije osobno poznavao.
A tek njeguški pršut i sir nikoga nije ostavio ravnodušnim... o nevjerojatnoj lozovači će se sigurno još dugo pričati
Da ne spominjem lude ideje mojih kolega o meetingu na Njegušima
Ali da ja ne pričam previše sačekat ću da i Anđelko iznese svoje dojmove i nadam se pokoju sliku a ja ću na RKH forumu i Facebooku potražiti atraktivne slike i vidio snimke da vam pokušamo prenijet barem dijelić onoga što se tamo događalo.
